Prošli je tjedan završio Sat kodiranja (Hour of Code), globalni pokret kojim se žele dosegnuti deseci milijuna učenika i studenata u više od 180 zemalja. Iz Hrvatske se u projekt uključilo gotovo dvije stotine škola.

Nakon što su se dojmovi slegli, razgovarali smo s nekoliko volontera iz Osijeka i okolice koji su se uključili i nesebičnim zalaganjem doveli Sat kodiranja u brojne škole.

Ivan Mihalj

Ivan Mihalj nam je prvi predstavio svoj motiv za sudjelovanjem.

Na zadnjoj godini faksa želio sam napraviti “finish” i uključiti se u udrugu poput OSC-a. Kako sam i sam svjež student, znam za probleme koje muče – kako škole. tako i fakultete u Hrvatskoj.

Bio sam, a i još sam uvijek, dio školstva kojemu je potrebna okrepa i svježa snaga koja će pokušati izgurati i napraviti nešto novo, uključiti se aktivnije u proučavanje IT svijeta i pokušati vratiti nešto zajednici koja se toliko bori da se taj svijet podigne na noge. U sklopu svih tih želja, gdje sam kroz jedan drukčiji rad htio pomoći drugima, uključio sam se u projekt Sat kodiranja.

Budući je svatko imao priliku izabrati škole koje mu odgovaraju, i ja sam izabrao dvije u blizini mjesta gdje živim, Gimnaziju A. G. Matoša Đakovo i Osnovnu škola Budrovci. Kao što sam i pretpostavljao, osnovnoškolci su oduševljeni Minecraftom, dok učenici srednjih škola nisu bili nešto posebno zainteresirani na sami spomen programiranja i provođenja jedne ovakve inicijative. No, nakon uvodnog predavanja, predstavljanja OSC-a i projekta, gledanja videa, situacija se promijenila.

Učenici su se toliko motivirali i zabavili u izvođenju nastave da su čak zaboravili na zvono (što još do sada nisam doživio) i ostali završiti sat do kraja i pokušati pobijediti prijatelje te osvojiti svoj certifikat (za majice nisu znali). Isto tako, osim oduševljenja učenika, svidjela mi se otvorenost učitelja, koji nisu “zakočili” na jednom satu kodiranja, nego su nakon predavanja uspili samostalno izgurati i ubaciti u svaki razred škole po jedan sat. To je dovelo do premašianja brojke od 250 učenika sa zasluženo isprintanim certifikatima u školama koje sam posjetio.

Bilo mi je lijepo gledati učenike kako uče na drukčiji način, pitaju prava pitanja, kako kroz igru proučavaju i zanimaju se za programiranje, sudjeluju u timskom radu i dolaze do određenog cilja. Ne kažem da svojom angažiranošću ne može napraviti puno, ali da sam ja imao ovakve prilike tokom osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, mislim da bih neke puteve prešao puno, puno ranije.

Ivan Škaro, Farmeron

Jedan od aktivnih volontera bio je i Ivan Škaro iz Farmerona. Upravo je njegov direktor, Matija Kopić, bio jedan od inicijatora dolaska projekta u Hrvatsku prošle godine.

Sat kodiranja je savršen početak za otkrivanje novih programerskih genija na vrijeme. Na dosad svakom održanom satu, djeca su slabo znala što je zapravo programiranje. Imam dojam da im je to bilo nešto preapstrakno, no za vrijeme održavanja projekta su uz lagane vježbe i kreiranje svojih igrica (Star Wars, Minecraft, Frozen, itd.) dobili bistriju sliku i shvatili da je to ipak nešto cool, kako bi oni rekli. Dojmilo me se kako su djeca međusobno pomagala jedna drugoj oko rješavanja programerskih problema te koliko sreće su pokazivali kada bi program napokon proradio baš onako kako su oni htjeli.

Kako svaki posao nije za svakoga, tako su i neka djeca pokazala bolje razumijevanje od drugih te je u gotovo svakom razredu bio barem jedan učenik koji je pokazao zavidnu i naprednu logiku i način razmišljanja svojstven za pisanje koda. Ako ćemo kroz ovaj projekt u svakom razredu naći barem jednog učenika kojeg ćemo baš mi zainteresirati da dalje sam nastavi istraživati programiranje, mislim da smo napravili jako puno. Gotovo svi učenici su nakon sata izrazili želju da i kod kuće nastave dalje.

Nastavnici i profesori iz školi koji su Sat kodiranja imali i prošle godine, javljali su nam da djeca sama od sebe pitaju kada će opet biti Sat kodiranja te da ga jedva čekaju. Mislim da su sve škole koje su prošle godine održale sat, isti i ponovile, s time da smo ove godine potakli i druge da naprave isto. Ako ovako nastavimo i u buduće, vjerujem da ćemo se kroz par godina moći pohvaliti da se Sat kodiranja održava u svakoj školi u Hrvatskoj.

Rezultati ovog projekta sigurno neće biti vidljivi u kratkom vremenskom roku, već vjerujem da smo uspješno posijali sjeme čije ćemo rezultate vidjeti tek nakon desetak do petnaest godina.

Ivana Plačko

Našoj novoj članici, Ivani Plačko, ovo je bio prvi projekt u Udruzi. Odabrala je volontirati u OŠ Vijenac jer je upravo tu školu i sama pohađala.

Lijepa mi je bila atmosfera koja se stvorila na Satu kodiranja. Učenici su bili jako zainteresirani za drukčiji način rada. Premda smo svi bili opušteni i zabavljali se, cijelo vrijeme je bila prisutna i radna atmosfera. Vecina je vrlo brzo svladavala različite igrice, a najmlađi su bili jako slatki jer bi s takvim ponosom i radošću prijavili da su završili neku igricu pa bismo im mi svi čestitali i prikazali njegovo ili njezino ime na velikoj digitalnoj ploči.

Ivana je pitala i učenike što im se svidjelo, a odgovori su bili:

• to što mogu raditi s likovima što god žele
• to što imaju zadatke koji su zabavni
• to što su mislili kako je teško, a onda vidjeli kako je lako
• to što su radili igrice

Mario Đanić

Iako nije OSC član, Mario kaže kako je Sat kodiranja fantastična ideja, a za sebe kaže kako uvijek podržava fantastične ideje.

Moje iskustvo u sklopu ovog projekta veže se za dvije osnovne škole, od trećih pa sve do osmih razreda. Velika većina djece je izvrsno prihvatila inicijativu, a tome su svakako pridonijeli i zanimljivi zadaci koji su im bili poznati zahvaljujući igrama koje i inače igraju (npr. Minecraft).

Možda subjektivno, ali mlađa djeca su ipak bilo puno gladnija znanja i isprobavanja, a zahvaljujući projektu uspjeli smo identificirati jednog, nadam se u budućnosti, vrhunskog inženjera koji je sada tek u počecima svog obrazovanja. Kao prvi korak u nekakav continuous-learning proces, ali i kao način pronalaska darovite djece, svakako hvale vrijedna inicijativa.

Ivan Jurlina

Većina nas je Ivana Jurlinu, studenta Ekonomskog fakulteta, upoznala preko Pippiona. Posebno nam je drago što ga sve češće vidimo na projektima Udruge. Sat kodiranja nije bila iznimka te je Ivan odradio velik posao.

Za vrijeme Sata kodiranja volontirao sam u dvije škole  -Ekonomskoj i upravnoj školi Osijek i Osnovnoj školi Svete Ane u Osijeku. Htio sam vidjeti kako će učenici različite dobi reagirati na Sat kodiranja, zbog toga sam izabrao jednu srednju te jednu osnovnu školu.

U Ekonomskoj i upravnoj školi sam održao Sat kodiranja učenicima prvog razreda srednje. Na početku nisu bili toliko zainteresirani zbog lakoće rješavanja zadataka, ali kada smo došli na petlje postalo im je zanimljivo. Posebno me se dojmilo što su dva učenika pretkraj sata pitala gdje mogu naučiti osnove HTML-a, CSS-a i PHP-a, te sam ih uputio na stranicu Codecademy.

Prije nego sam došao u OŠ Svete Ane, kod kuće sam s devetogodišnjim bratom Matejom prošao sve zadatke kako bih vidio hoće li zadaci djeci biti teški i zanimljivi. Brat je bio oduševljen svim igrama i po nekoliko puta ih dnevno prelazio, a posebno mu se svidio Star Wars.

Kada sam došao u OŠ Svete Ane, učenici trećeg osnovne su znali što ih očekuje i jedva su čekali početi. Nakon kratkog uvoda, počeo je Sat kodiranja. Mogu slobodno reći kako im je je išlo bolje nego srednjoškolcima. Pokazali su veliku volju da naprave sve kako treba i što manje zovu nastavnice ili mene za pomoć. Pretkraj sata im je učiteljica rekla da stanu i isključe računala. To ih je rastužilo jer su se dobro zabavljali. Ipak, kad su saznali da mogu kod kuće nastaviti rješavati nove zadatke, bili su još sretniji nego na početku sata. Kad su na kraju dobili diplome, sreća je bila na vrhuncu.

U ime cijele Udruge, svim volonterima poručujem: HVALA!