Tehnologija i psiha čovjeka – pogled iz ugla psihoterapeutkinje

Tehnologija, informatizacija i globalizacija kao nikada ranije danas utječu na život pojedinca, međuljudske odnose, zajednicu i društvo u cjelini. Naše poimanje života i način na koji živimo već su u potpunosti vezani uz tehnologiju, a bit će i sve više.

Naš osobni identitet postao je neodvojiv od tehnologije – bili mi toga svjesni ili ne. Ono što me kao psihoterapeutkinju zanima je ljudski aspekt, može li se i kako naša psiha prilagoditi na najbrže i najveće promjene u povijesti čovječanstva i koje su specifičnosti za područje Balkana? Kako se s time nosimo emocionalno i mentalno i što će tek doći u budućnosti? Koliko smo svjesni sebe i svijeta oko nas koji se mijenja? Znamo li prepoznati i pratiti vlastite tjelesne, emocionalne, mentalne i duhovne potrebe? Koliko smo zdravi? Sretni? Kako ostvarujemo odnose i kakva je njihova kvaliteta? Šta se zapravo događa s osobom ispod površine? Tko postajemo u tom novom svijetu? Kako nas tehnologija i globalizacija oblikuju? Kako se prilagođavamo i jesmo li sposobni i spremni zdravo reagirati na promjene u nama i našoj zajednici?

Neka od ključnih mjesta promjene su sustavi vrijednosti, unutarnji i vanjski autoriteti, moć i brzina, kreiranje virtualne persone, komunikacija i kontakt.

1. Sustav vrijednosti

Vrijednosti su standardi ponašanja, bivanja i djelovanja u privatnom i poslovnom životu koje mi smatramo ispravnima, a usvajamo ih od roditelja i zajednice u kojoj odrastamo i živimo. Ponašanje u skladu s vlastitim sustavom vrijednosti nam daje integritet i postajemo pozitivni uzori te smo samouvjereni da “činimo pravu stvar”. Kada se ne ponašamo u skladu s našim vrijednostima, tada smo nesretni i osjećamo se loše u vezi samih sebe, griješimo i nismo etični.

Različiti ljudi imaju različite vrijednosti, ali ako sad sagledamo generalne generacijske vrijednosti, primijetit ćemo ogromu razliku između vrijednosti naših roditelja i nas. Sustavi vrijednosti koje smo dobili od njih ili više ne vrijede za nas ili je njihov poredak po prioritetima drastično drugačiji. Npr. poslovni uspjeh nam u većini slučajeva više nije zagarantiran ako smo dobri, poslušni, vrijedni, pošteni i ulažemo godine u isti posao, kako su nas učili roditelji. Danas vrijede neke druge vrijednosti kao što su brzina, fleksibilnost, kreativnost, mobilnost, perfekcionizam, asertivnost i spremnost na rizik.

Vrijednosti vezane za poimanje partnerskih odnosa i obitelji su se također promijenile. Ideja vjenčanja, kupnja kuće, djeca i sređivanje života sve više gube na snazi. Danas duže ostajemo nevjenčani, upoznajemo partnere iz cijelog svijeta putem interneta ako želimo, održavamo veze na daljinu, imamo heteroseksualne ili homoseksualne veze, partnerski odnos više ne mora uključivati isključivo dvije osobe, istražujemo, manje ili više otvoreno, vlastitu seksualnost itd.

Zapravo, postoji određeni kaos u nama. Nismo u potpunosti pustili stare sustave vrijednosti, a nismo svjesni jesu li novi sustavi vrijednosti autentično naši, jesu li takvi da nas podržavaju u kreiranju života kakvog želimo ili možda i ne? Jesmo li bez razmišljanja, propitivanja i žvakanja progutali nove ideje i sustave vrijednosti koje smo dobili s globalizacijom te razvojem tehnologije i informatizacije? Što nam je stvarno važno u životu? Što nam treba? Što želimo? Jesmo li sretni? Jesmo li zdravi? Prati li to i podržava sustav vrijednosti koji je u nama ili blokira i sabotira?

2. Rušenje vanjskih autoriteta

Ne moramo gledati jako daleko u prošlost da bismo prepoznali jasno definirane i jake vanjske autoritete sa službenim ili prirodnim legitimitetom. Za naše roditelje i djedove to su bili državni autoriteti: vlada, sudstvo, policija, zatim duhovni autoriteti, odnosno Bog, Crkva, svećenici, svjetovni autoriteti, učitelji, profesori, doktori, vođe u zajednici ili roditeljski autoriteti, najčešće otac kao glava obitelji. Generalno gledano, pojedinci koji pripadaju tim generacijama su eksplicitno ili prešutno pristali predati određenu količinu vlastite slobode i podrediti se vanjskom autoritetu u zamjenu za zaštitu preostalih prava i sloboda te sigurnost.

Ono što se dogodilo paralelno s razvojem novih tehnologija, globalizacijom i internetom je rušenje nekih vanjskih autoriteta, duboka kriza drugih autoriteta i drastično smanjivanje njihovog utjecaja na pojedinca. Došlo je do degradacije povjerenja i transfera moći ili barem omjera moći s vanjskih autoriteta na pojedinca i njegov unutarnji autoritet. Konkretno, to znači da država i vlada više nisu prepoznate kao vodeći autoriteti koji će osigurati red, blagostanje i ekonomsku stabilnost za veliku većinu svojih građana. Urušila se iluzija države kao “velikog tate” koji je odgovoran da se pobrine za svu svoju djecu. Također je prisutno nepovjerenje ili sumnjičavost u pravednost samih zakona, funkcioniranje sudstva i policije kao zaštite građana. I premda nije došlo do anarhije, i živimo u donekle uređenoj državi, doživljaj države kao vanjskog autoriteta je drastično promijenjen.

Autoritet Crkve je također upitan i promijenjen, te iako se nalazimo u državi koja je sekularna i utjecaj Crkve je jak, ona je u isto vrijeme u krizi, a psihološki aspekt njenog utjecaja na pojedinca se promijenio. Većina nas više ne doživljava Boga kao vanjsku represivnu svekažnjavajuću silu s prijetnjom vječnog pakla. Strah od božje kazne, opsjednutost grijehom, krivnjom, oprostom i smrću je izgubila na svojoj snazi.

Pojedinac se sve više okreće vlastitom shvaćanju Boga, svećenici i Crkva sve su manje ultimativni duhovni autoriteti, sve teže prihvaćamo nametnutne dogme, a sve češće tražimo vlastiti put i povezivanje na osobnoj razini s Bogom. Moderan čovjek, ako traži, tada traži ljubav, mir, radost i sigurnost u svojoj duhovnoj praksi i u odnosu s Bogom, i Crkva je trenutno u procesu krize i transformacije. Gubi autoritet kakav je imala, a novi se sporo gradi. Slično se događa i sa svjetovnim mikroautoritetima kao što su učitelji, doktori i vođe u zajednici.

Školstvo kao sustav je kruto i nije se dovoljno brzo adaptiralo na društvene i tehnološke promjene. I premda postoje pomaci, oni i dalje nisu u stanju zadovoljiti intelektualne i emocionalne potrebe većine, dati znanja i vještine koja su praktično primjenjiva i korisna za privatni, poslovni i društveni život prosječnog pojedinca u modernom informatiziranom i globalnom svijetu današnjice.

Još jedna iluzija koja se raspada, a za koje školstvo nosi samo dio odgovornosti, je da diploma više ne znači da je pojedinac sposoban adekvatno obavljati posao za koji se educirao i da će po završetku školovanja naći i imati uspješan posao u struci. 
U tom kontekstu rušenja, transforminja i promjene vanjskih autoriteta, ogromna moć i odgovornost sada prelaze na pojedinca. Nije rijetkost da pojedinac tu promjenu osjeti kao vrlo stresnu i opterećujuću i da se zapravo ne snalazi u tome.

Kako izgraditi vlastiti unutarnji autoritet? Na temelju čega? Kako biti autentičan pozitivni vođa samom sebi i gdje voditi? Po prvi put kreiramo vlastiti unutarnji autoritet na ovakav način u takvoj sredini i nemamo adekvatne uzore, a ni metode. Načelno, da bismo izgradili vlastiti autoritet, moramo krenuti od osjećaja osobne moći, a naša baza i osjećaj omnipotencije moraju biti dovoljno stabilni i zdravi. Međutim, osobna moć bez jasnog sustava vrijednosti može se osloniti na “svašta”. Moć uz upitan i nerazvijen unutarnji autoritet može biti konstruktivna ili destruktivna za nas i našu zajednicu.

Kao ljudi imamo potrebu za autoritetima – unutarnjima i vanjskima. S obzirom da su vanjski u krizi, a unutarnji djelomično i/ili nedovoljno izgrađeni, tada se okrećemo “ponuđenim” autoritetima koje najčešće pronalazimo u medijima. Ono što ih definira je njihova ljepota i popularnost (najčešće svijet slavnih) pozitivni i negativni uspjesi i bogatstvo (sportaši, bogataši, tehnološki genijalci, kriminalci…). Tako određene pojedince svjesno i nesvjesno pretvaramo u autoritete pomoću kojih definiramo što je to uspjeh, ljepota, (ne)moral, dobro ili loše itd.

Ako ne postoji svjesnost o potrebi da izgradimo i pratimo vlastite sustave vrijednosti, da posjedujemo osobnu moć i slobodu da kreiramo život uvažavajući i vanjski kontekst, može nam se dogoditi da se nesvjesno odreknemo vlastitog autoriteta. Našeg unutarnjeg vođu predali smo nekoj vanjskoj iluziji autoriteta i ostatak života provodimo u frustraciji i trčeći ne za vlastitim snom, već za iluzijom moći i uvjerenjem da ćemo se osjećati sigurno, sretno i uspješno ako slijedimo taj vanjski autoritet modernog doba. Kao takvi ne možemo autentično biti vođa ni sebi, a ni našoj zajednici.

Druga zanimljivost u vezi moći i autoriteta, a u kontekstu tehnologije i informatizacije je novije uvjerenje da “mi sve možemo”. Možemo biti tko god želimo, raditi što god želimo i slijediti svoje snove gdje god želimo, granice su “obrisane”. Preko noći možemo uspjeti i preko noći možemo propasti. Moramo biti uporni, kreativni, brzi i nikad ne smijemo odustati i sve je moguće. No, je li to stvarno istina?

Ako ne osjećamo da smo uspješni, a mi sve možemo, jer više nema vanjske krute strukture da nas zaustavi (npr. stalež u kojem smo rođeni) ili vanjskih autoriteta koji nam blokiraju slobodu, onda to znači da smo si sami krivi i odgovorni za našu sudbinu. Taj stav može dovesti do jako puno anksioznosti i strahova. Osobito kada znamo priče o ljudima koji su sa 16 godina prodali aplikacije i obogatili se ili su krenuli praviti kompjutere u svojoj garaži i bili su kreativni genijalci i uspjeli su. Tada pogledamo naše male živote i koliko god da smo se trudili, nismo bili “dovoljno” dobri. S trideset i nešto sitno godina već se osjećamo starima i neuspješnima.

Sav taj teret odgovornosti, moći i (ne)uspjeha, osim što je izuzetno stresan, stvara unutarnji kaos i može nas gurnuti u tjeskobu, izolaciju, radoholičarstvo i kompulzije. Može li naša psiha pronaći način da se izbori i sačuva emocionalno i mentalno zdravlje pojedinca u vremenu izuzetno brzih promjena, velike nesigurnosti, ogromne moći s porušenim vanjskim autoritetima i nedovoljno izgrađenim unutarnjim autoritetima te neprovjerenim, neautentičnim i neadekvatnim sustavima vrijednosti? Pretpostavljam da će to biti izuzetno veliki izazov za sve nas.

Cura s mobitelom

3. Persona

Tehnologija oblikuje naš identitet, htjeli mi to sebi priznati ili ne. Poseban fenomen o kojem pričam je to da više nemamo jednu, već dvije persone. Proširili smo se. Postojimo mi, od krvi i mesa, živa verzija nas, koju (ovisno o teorijama i pristupima) možemo razložiti i definirati kroz jedan od najčešćih pristupa na id, ego i superego (Freud) ili masku, niže ja/sjena i više ja (Jung) itd. No, druga persona je naša virtualna persona, naš avatar. To tko mi jesmo, više ne zauzima samo prostor u našem tijelu i u ovoj sadašnjoj stvarnosti, sada postojimo i u virtualnom svijetu, i to ako želimo na bezbroj mjesta i načina.

Naši avatari zapravo nikada ne spavaju i uvijek su dostupni. Mi ih samostalno kreiramo unutar parametara i ograničenja pojedinog alata. Biramo kako će naš avatar izgledati, što i koliko će reći o nama, koju stranu, dio ili lice nas će prikazati, a koju sakriti, koje osjećaje i misli ćemo podijeliti, je li to poslovni, društveni, ljubavni, duhovni itd. avatar, koje vrline i mane će istaknuti, kojim zajednicama i grupama će pripadati, kako i koliko će komunicirati, tko mu je publika, s kime će komunicirati, koga će ignorirati, koga prihvatiti, a koga napasti…

Biramo pokazati što nam je važno, o čemu želimo da drugi znaju da razmišljamo, što nas zabavlja, što rastužuje, koga podržavamo, koga i što mrzimo, volimo, prihvaćamo, osuđujemo, gdje smo bili, što smo radili, zašto smo nešto radili, koliko smo radili, koliko smo uspješni ili neuspješni, do čega nam je stalo…

Stvaranje avatara može biti vrlo kreativan proces. Možemo ga kreirati iznova i iznova, mijenjati, dorađivati pa i obrisati kada poželimo. Avatar je zapravo naša projekcija, projekcija naše svijesti, ali i podsvijesti. Avatar može biti projekcija dijela našeg života (emocionalnog, mentalnog, duhovnog, poslovnog, ljubavnog, društvenog itd.). Ta projekcija može biti istinita (premda ograničena), iskrivljena ili lažna, svjesno i nesvjesno. Avatari su postali dio našeg identiteta koje možemo koristiti kada i kako poželimo.

Ako smo svjesni toga tko smo mi, odnosno naše orginalne i jedinstvene persone, avatar kao virtualna persona može biti kreativni prostor za izražavanje sebe, komunikaciju pa i samoaktualizaciju. Ali ako nismo svjesni i jasno identificirani s našom “orginalnom” personom, postoji rizik od prevelike simbioze s avatarom ili “gubljenja” vlastite orginalne persone. Vjerovanje da je naš avatar više ja, stvarniji od nas samih, može dovesti do dubljih problema u nama samima, odnosno u orginalnoj personi.

Je li naš virtualni avatar življi i stvarniji od orginalnog ja i njegovih misli, osjećaja i duha? Jesu li odnosi koje avatar ostvaruje s drugim avatarima važniji, “stvarniji” i s više energije od stvarnog ljudskog kontakta s drugim ljudima oko nas? Pitanje je gdje smo više živi? Tko više živi život? Avatar ili ja? Bez šire svjesnosti o tome što se događa s našim personama i tko smo zapravo, mogli bismo lagano i neprimjetno izgubiti sebe, postati prazni. No, ako smo svjesni sebe, svoje orginalne persone i svog identiteta, vlastitih potreba, želja i granica, vjerujem da je moguće ostvariti zdrav i sretan suživot persona. U tom slučaju, avatar je funkcija orginalne persone, koju kao produženu ruku upotrebljavamo na različte korisne, zabavne, ispunjavajuće, kreativne i druge pozitivne načine.

4. Komunikacija

Zahvaljujući internetu, velikoj kreativnosti pojedinaca i tehnologiji, danas postoji bezbroj brzih i vrlo različitih alata za komunikaciju. Različite web stranice, e-mail, Skype, Facebook, Twitter, Instagram, YouTube, Tumblr, Snapchat, Pinterest, Vine, Google+, LinkedIn, Viber i WhatsApp su samo neki od njih. Oni nam omogućuju jednosmjernu, dvosmjernu ili višesmjernu komunikaciju.

Možemo komunicirati riječima, znakovima, simbolima, emotikonima, slikama, videima, glazbom, memeima, citatima, gifovima, dijeljenjem tekstova, članaka, blogova itd. 
Možemo komunicirati s ljudima koje poznajemo ili potpunim strancima, lokalno ili globalno, a sve je popraćemo brzom komunikacijom i razmjenom – ako tako želimo.

Također, s time postoji i pitanje kontrole vlastite privatnosti. 
Bez obzira na različite alate, načine i publiku, i dalje nam nedostaje znanje o tome kako komunicirati. I dalje se borimo s time kako razgovarati s osobom koja nam ide na živce, kako razgovarati s nekime tko nam se sviđa i želimo intimniji odnos, kako razgovarati kada se posvađamo s partnerom, kako razgovarati sa šefom kada smo nezadovoljni ili se ne slažemo, kako razgovarati sa zahtjevnim roditeljima, kako razgovarati s tvrdoglavim djetetom, kako pokazati i razgovarati o svojim osjećajima, kako priznati grešku, kako tražiti pomoć, kako postaviti granice, kako se dobro posvađati, kako pričati o seksualnosti, smrti, strahovima, boli, agresiji, ranjivosti, odnosima itd. “Plivamo” i snalazimo se kako znamo i umijemo.

U suštini, nitko nas ne uči kako ostvariti kontakt, kako ostvariti ja – ti odnos, kako bivati s drugom osobom, kako ostvariti i održati kontakt koji je zdrav, kreativan, otvoren i ispunjavajući. Kontakt sam po sebi može biti orgazmičko iskustvo. I da bismo ostali psihički zdrava, sretna i funkcionalna ljudska bića, on nam je nužan. Kada takva vrsta kontakta kronično nedostaje, mi nađemo kreativne načine da se adaptiramo (depresija, anksioznost, napadaji panike, kompulzije, agresija, autodestrukcija, izolacija, tupost). Njihov intezitet i trajanje može varirati i ovisi o puno aspekata naše ličnosti, ali svi razvijemo neke mehanizme kompenzacije i prilagodbe, nekad uspješne, nekad neuspješne, nekad društveno prihvatljive, a nekad totalni tabu.

Moderno doba nam je donijelo alate za komunikaciju, ali pitanje jest može li naša svjesnost može pratiti to. Možemo li iskoristiti puni potencijal komunikacijskih alata i imaju li ti alati mogućnost da nam pruže ispunjavajući kontakt? Hoćemo li komunicirati sve više i sve više dijeliti informacije, ali ne i misli i srce, u pokušaju da ostvarimo ispunjavajući kontakt, a zapravo se potrošiti i ostati gladni, prazni i otuđeni? Ili ćemo postati svjesni da nešto nedostaje i početi učiti o sebi, drugima, odnosima, ljubavi, pripadanju i koristiti istu tu tehnologiju za ostvarivanje ispunjavajućih kontakata i orgazmičkih iskustava?

Vjerujem da je izravni ljudski (osobni) kontakt bez posredstva tehnologije najispunjavajuće iskustvo. Ali to više nije svijet u kojem živimo. Možemo li prilagoditi sebe novim tehnologijama i novom društvu u kojem smo danas, sada i ovdje bez da pokušamo sve ugasiti i otići na planinu? Možemo li nove tehnologije prilagoditi našim stvarnim potrebama (ako smo ih uopće svjesni)? Ili ćemo nastaviti s trendom destruktivnih adaptacija, otupljivati se, otuđivati i posezati za tabletama i drugim kompenzacijama? Tehnološki razvoj je u eksponencijalnom porastu, možemo li ga pratiti emocionalno, mentalno i duhovno? Nadam se.

Do osjećaja usamljenosti ne dolazi kada nemamo ljude oko sebe, već kada ne možemo iskomunicirati stvari koje su nama važne.

Jung

Najave događaja

  • Nema nadolazećih događaja.

1 komentar na Članak

  1. Tomislav Bilić napisao:

    Hvala Ivana na jednom prilično drukčijem članku na ovom webu. Neupitno se sve promijenilo. Ljudi imaju više mogućnosti i pristup daleko više informacija nego ranije. Često je pitanje čini li nas to sretnijim osobama nego su bili naši roditelji ili djedovi.
    Osobno mislim da nas ne čini niti sretnijim, niti nesretnijim. Život je danas samo dinamičniji. :)

Odgovori na Tomislav Bilić Otkaži odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *